Isaiah 47

1Siđi i sjedi u prah, djevojko, kćeri Vavilonska; sjedi na zemlju, nema prijestola, kćeri Haldejska; jer se nećeš više zvati nježna i ljupka. 2Uzmi žrvnje, i melji brašno, otkrij kosu svoju, izuj se, zagali golijeni, idi preko rijeka.

3Otkriće se golotinja tvoja, i vidjeće se sramota tvoja; osvetiću se, i niko mi neće smetati. 4Ime je izbavitelju našemu Gospod nad vojskama, svetac Izrailjev. 5Sjedi mučeći, i uđi u tamu, kćeri Haldejska; jer se nećeš više zvati gospođa carstvima.

6Razgnjevih se na narod svoj, oskvrnih našljedstvo svoje i predadoh ga tebi u ruke; a ti im ne pokaza milosti; na starce si metala preteški jaram svoj; 7I govorila si: dovijeka ću biti gospođa; ali nikad nijesi to uzimala na um, niti si pomišljala šta će biti na pošljedak.

8Sada dakle čuj ovo, koja živiš u slastima i bez brige sjediš i govoriš u srcu svom: ja sam, i nema druge osim mene, neću biti udovica niti ću osirotjeti. 9To će ti oboje doći ujedanput, u isti dan, da osirotiš i obudoviš, doći će ti potpuno, radi mnoštva čini tvojih i radi velike sile čaranja tvoga.

10Jer si se pouzdala u zloću svoju govoreći: niko me ne vidi. Mudrost tvoja i znanje tvoje prevariše te, te si govorila u srcu svom: ja sam, i osim mene nema druge. 11Zato će doći na te zlo, a nećeš znati odakle izlazi, i popašće te nevolja, da je nećeš moći odbiti, i doći će na te ujedanput pogibao, za koju nećeš znati.

12Stani sada s vračanjem svojim i s mnoštvom čini svojih, oko kojih si se trudila od mladosti svoje, ne bi li se pomogla, ne bi li se okrijepila. 13Umorila si se od mnoštva namjera svojih; neka stanu sada zvjezdari, koji gledaju zvijezde, koji proriču svakoga mjeseca, i neka te sačuvaju od onoga što će doći na te.

14Gle, oni su kao pljeva, oganj će ih spaliti, ni sami sebe neće izbaviti iz plamena; neće ostati uglja da se ko ogrije, ni ognja da bi se posjedjelo kod njega. Taki će biti oni s kojima si se trudila i s kojima si trgovala od mladosti svoje, razbjeći će se svaki na svoju stranu; neće biti nikoga da te izbavi.

15